Tko sam ja, a tko si ti Bože? (5. nedjelja kroz godinu – C)

Rado se družimo jedni s drugima. Posebice su lijepa i zanimljiva neformalna druženja kada međusobno dijelimo iskustva. Dobro je i lijepo kada kroz razgovor dolazi do međusobnog prihvaćanja i uvažavanja. Ali, baš u takvim, neformalnim susretima znamo, nažalost, da bismo se sugovorniku dodvorili, davati takve komplimente da se i on čudi kako je dobar, pametan, uspješan, a sebe i svoje ističemo tako jako i uvjerljivo da se sami više ne prepoznajemo. Zašto se tako ponašamo? Je li nam potrebno sebe ili naše sugovornike preuveličavati i držati boljima negoli što jesu? Naravno da je na to pitanje teško odgovoriti, ali nije daleko od istine da čovjek ipak želi biti bolji i svetiji negoli je i da također želi biti okružen boljim i svetijim ljudima negoli što jesu. Međutim, zbog takvih – krivih mišljenja o sebi i o drugima, čovjek ne može upoznati ni sebe ni drugoga.
Da bi čovjek istinski upoznao sebe potreban je susret, ne sa sebi jednakima, nego sa svojim Stvoriteljem, s Bogom. To nam najbolje potvrđuju današnja liturgijska čitanja. Tek u susretu s Bogom možemo otkriti našu zbilju. To se dogodilo proroku Izaiji. U susretu s Gospodinom on viče: „Jao meni, propadoh jer čovjek sam nečistih usana. U narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!“ U takvom susretu čovjek spoznaje sebe i svoju stvarnost. U takvom susretu spoznaje sebe, a i druge ljude. Tu se čovjek nema čime „podičiti“ doli nečistim usnama, baš onim usnama koje su samo koji trenutak prije preuveličavale sebe i dijelile komplimente svom sugovorniku zaboravljajući da je samo Bog dobar i svet. Tek u svjetlu Božje svetosti možemo vidjeti sebe, svakog drugog čovjeka i svijet oko sebe onakvima kakvi jesu. Pod svjetlom Božje svetosti vidio je Izaija svoju grešnost i grešnost čitavoga naroda. A kada čovjek spozna i prizna svoju grešnost Bog je uvijek tu da čovjeka posveti. Prorok Izajia to ovako opisuje: „Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: „Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.“ Od Boga posvećen i izabran Izaija će se moći odazvati na Božji poziv i spremno reći: „Evo me, mene pošalji!“
Sličnu sliku nalazimo i u današnjem evanđelju. Nama dobro poznata priča o Isusovom pozivu ribara Petra i njegovih drugova kod Genezaretskog jezera. Najprije ih Isus poučava, a onda moli da izvezu na pučinu da bace mreže za lov. No, Petar se opire. Oni su čitavu noć bili na moru i ništa nisu ulovili. Međutim, Petar je vrlo brzo promijenio svoje mišljenje, vjerujem, na temelju riječi i nauka kojima je Isus maloprije poučavao mnoštvo i s punim povjerenjem odgovori: „…na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Čudesan ulov mnoštva riba otvorio je Petru oči da vidi tko je i kakav on, a tko je i kakav Isus. „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!”, reče zapanjeni Petar. Što je čovjek Bogu bliže to bolje vidi svoju grešnost. U susretu sa Svetim, s Bogom čovjek ostaje zapanjen, bez riječi i prestrašen. To se dogodilo Petru i njegovim drugovima. Ali, Bog koji čovjeka čisti od svih njegovih nečistoća po Isusu kaže: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ U susretu s Bogom Izaija je odgovorio: „Evo me, mene pošalji!“ A apostoli u susretu s Isusom „ostaviše sve i pođoše za njim.“
Braćo i sestre, u ovim sadašnjim teškim i mučnim previranjima u Crkvi, današnja liturgijska čitanja ohrabruju nas da i pored naše nedostojnosti i grešnosti budemo spremni u svjetlu Božje svetosti sagledati i priznati našu grešnost i reći: „Evo me, mene pošalji!“ Isto tako s Petrom spremni reći: „na tvoju riječ bacit ću mreže“ ali i uvijek priznati: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Ali, budući da Bog ne bježi od nas pokušajmo mu se otvoriti. On nas ne odbacuje usprkos našoj grešnosti. Naprotiv, on svakome i svima govori: „Ne boj se!“ Bog traži susret s nama u svako vrijeme. On nas traži u trenucima naše sreće, u našim mukama, u bolesti, u starosti. Važno je naše povjerenje u njega. Trebamo biti spremni na njegovu riječ „mreže baciti“, a on će dati da ulov bude bogat.

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 5,1-11

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

NOVO NA STRANICI

VIŠE:

Župne obavijesti (15. do ...

Nedjelja  15. sv...

Snaga ljubavi (5. uskrsna...

Riječi iz današnjega Drug...

Gospa van Grada: Slavlje ...

U subotu 7. svibnja 2022....

Župne obavijesti (8. -15....

Nedjelja 8. svib...