Obilje srca (8. nedjelja kroz godinu – C)

Ne činili vam se da su riječi iz Knjige Sirahove i riječi Isusa Krista iz Lukina evanđelja pisane ne tako davno nego možda prije nekoliko dana? To su tako jasne poruke kojima nije potrebno tumačenje, odnosno one su toliko svevremenske i općeljudske da ih svi razumijemo. A da su suvremene pokazuje i naš osobni život kao i život društva i život Crkve kojoj pripadamo. Svi više gledamo u tuđe oči nego u vlastite. Vjerujem da se, ako ne svi, onda barem mnogi možemo prepoznati u riječima iz prvoga čitanja, odnosno iz evanđelja. Sve nam tako zvuče kao da su za nas pisane. Svakom našom riječju ili govorom otkrivamo naše srce, nutrinu i naše osjećaje, bilo da se radi o ljubavi ili mržnje, bilo o ljutnji ili radosti. Isus nas ovim svojim riječima želi probuditi iz našega sna da vidimo što mi to odajemo svojim riječima, svojim očima ili svojim govorom, koji naši osjećaju dolaze do izražaja u našim riječima i govoru i što to izlazi iz „obilja srca“ našega.
Naravno, svi smo mi samo ljudi, a to znači slabi i nesavršeni, bolje reći grešni, a k tome svaki dan dobivamo dovoljno „materijala“ od naših ukućana, susjeda, radnih kolega, političara i drugih koji nas izazivaju da otvaramo svoja usta i počnemo govoriti o njima i to tako kao da se mi osobno nikada nismo spotakli o moralno držanje i kao da nikada nismo posegli za nekom vezom kako bi došli prije do liječnika, do radnoga mjesta za sebe ili za nekoga „našega“, do bolje pozicije u društvu pa i do banalnoga pokušaja doći preko reda do blagajne u prodavaonici. U čemu ili po čemu se ja razlikujem od onih protiv kojih govorim ili pišem? Zašto prije negoli nekoga upozorim na nešto što kod njega nije dobro ne pogledam sebe u zrcalu, zašto ne zavrim prije u svoje srce, zašto prije ne izvadim brvno iz vlastitoga oka? Prolaze li naše riječi „sito i rešeto“ prije negoli ih izgovorimo?
Svaka naša izgovorena riječ otkriva našu nutrinu, otkriva naše misli. Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ta¨ iz obilja srca usta mu govore. Naše riječi i naš govor nas odaju, po njima se prepoznajemo. Naši su govori i riječi ogledalo naše duše, našega srca. Što naše riječi ili naši govori otkrivaju?
Da bi mogli odgovoriti na ovo pitanje potrebno je pomno poslušati Isusove riječi iz današnjega evanđelja. Neće biti dovoljno samo čuti ih ili pročitati. Nad njima moramo razmišljati. Isusove se riječi ne odnose samo na neke druge nego su prvenstveno upućene meni, nama. Svi mi rado citiramo mudre izreke pa tako i ove Isusove o „trnu i brvnu u oku.“ Isus se ne libi reći otvoreno istinu. On se ne služi mudrim izrekama da bi pokazao kako mu nisu strane naše ljudske mudrosti nego govori sam takvu mudrost koja sili čovjeka na promišljanje i oprez kada govorimo o sebi ili o drugome. Da bi svojim učenicima otvorio oči, Isus im donosi prispodobu pa kaže: „Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti?“ U mnogočemu svi smo mi slijepci, posebice onda kada sebe vidimo kao jedine koji su dobri, a sve druge kao gore od nas. Slijepci smo u Isusovim očima kada ne vidimo brvna u svojim očima, a htjeli bi upozoriti bližnjega svoga na trun u njegovu oku. A puno je „slijepaca“ u svim vremenima kao i u ovo naše. Takvih je puno i na području religije, odnosno vjere. Nameću se kao vođe, a sami lutaju. Olako zaboravljamo da je samo jedan Posrednik između Boga i ljudi – Isus Krist – a svi mi drugi, pa ne znam kojoj hijerarhijskoj razini pripadali, jer svi nosimo trunje i brvna u vlastitim očima. Što nama treba, što nam nedostaje? To je svijest da smo na putu k Bogu i da se svaki dan malo zaustavimo i pogledamo na „kartu evanđelja“, u naš „kompas ili navigaciju“ te razmatramo i promišljamo i vidimo jesmo li na ispravnom putu. Tko to radi taj se neće dati voditi od slijepih vođa. Isus nas uvijek i ponovo opominje da se: „S trnja ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.“ Dakle, prije svega i nadasve svaki od nas mora biti kao dobro stablo koje donosi dobre plodove. Trebamo biti ljudi dobra i iskrena srca svjesni da u našim očima ima možda mnogo više trunja nego u onoga kojega želimo opomenuti. A prije svake opomene drugoga na njegove pogreške sjetimo se Isusova odgovora kada ga je netko nazvao dobrim kako je on odgovorio: „Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini!“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 6, 39-45

U ono vrijeme:
Kaza Isus učenicima prispodobu: »Može li slijepac slijepca voditi? Neće li obojica u jamu upasti? Nije učenik nad učiteljem. Pa i tko je posve doučen, bit će samo kao njegov učitelj.
Sto gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.
Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom niti stabla nevaljala koje bi rađalo dobrim plodom. Ta svako se stablo po svom plodu poznaje. S trnja se ne beru smokve niti se s gloga grožđe trga.
Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«

NOVO NA STRANICI

VIŠE:

Župne obavijesti (od 16. ...

RASPORED BOGOSLUŽJA I OBA...

Župne obavijesti (0d 9. d...

RASPORED BOGOSLUŽJA I OBA...

Župne obavijesti (od 2. d...

RASPORED BOGOSLUŽJA I OBA...

Župne obavijesti (od 26. ...

RASPORED BOGOSLUŽJA I OBA...