Korizmeno se vrijeme razlikuje od svakog drugog vremena u liturgijskoj godini ponajviše svojom ozbiljnošću i to odmah od svoga prvoga dana, od čiste srijede. Naime, obred posipanja pepelom uvodi nas u tu ozbiljnost, a posebno prigodne riječi: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da se u prah vraćaš!“
I današnje evanđelje sv. Luke podsjeća nas na ozbiljnost korizmenoga vremena, odnosno našega života, kada govori o Isusovom hodu u pustinju, dakle u prah, u prostor u kojem nema života. Pustinja je znak praha, znak smrti. Isus ide u pustinju ali pun Duha Svetoga jer je jedino sa snagom Duha moguće izdržati velika iskušenja na koja kao čovjek nailazi, osobito u beživotnoj pustinji. Naime, ide u pustinju na jednu veoma važnu pripremu, na pripremu za svoje javno djelovanje, na pripravu za objavu Boga – Oca nebeskoga i navještaj Božjega kraljevstva. A za tako nešto važno, bolje rečeno, za to najvažnije u Isusovom životu, mora prethoditi velika priprema koja će iziskivati silan napor, odricanja i nadasve molitvu. Za svoju pripremu Isus ne bira neki grad ili selo, ne uzima sa sobom savjetnike ili pomagače. Ne, on ide sam i to u pustinju. Sa svom ozbiljnošću Isus se povlači u samoću pustinje. Četrdeset dana Isus ništa nije jeo, kaže evanđelje. Isus je htio sa svojim boravkom u pustinji podsjetiti na četrdesetogodišnji hod Božjeg naroda kroz pustinju u kojoj je i taj Izabrani narod bio pogađan raznim kušnjama, ali često i podlijegao iskušenjima. Bilo je tu mrmljanja na Mojsija pa i protiv Boga, žaljenja za „punim egipatskim loncima.“ Isus je htio svojim boravkom u pustinji pokazati da svaki čovjek mora proći kroz određenu pustinju u svom životu, kroz razna životna iskušenja pa i ona đavolska koja će sam osjetiti. Jedna teška kušnja je i glad koju čovjek teško podnosi. To je dobro znao i đavao pa ide kušati izgladnjeloga Isusa: „Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“ Đavolska zamka. Zašto gladuješ? Čemu to i za koga? Pokaži svoju moć. Da, u ovakvim situacijama, u trenucima neimaštine, u trenucima gladi, čovjek je u opasnosti sve vrijednosti zanemariti, odreći se svega onoga što mu je sveto. Međutim, Isus koji je pun Duha Svetoga uvijek stavlja Boga na prvo mjesto. Isus će kao čovjek potpuno predan Ocu nebeskome zaboraviti na sebe, na glad i odlučno odgovoriti napasniku: „Pisano je: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu’.“ Naravno, kruh je potreban i čovjek jede da može živjeti, ali hrana ne daje smisao životu. Čovjek ne živi da jede. Nije cilj ljudskoga života jesti i umrijeti nego ostvariti ono što Isus naviješta, a to je slava Božje i Božje kraljevstvo.
Znao je đavao da čovjek teži često za vlastitom slavom pa pokušava Isusa iskušati baš tamo u čemu je prvi čovjek bio najtanji i pao pred napasnikom pa kaže Isusu: „Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.“ Ovoj napasti da imam hrane i svega drugoga u izobilju, da uživam, da vladamo nad drugima i nad svime, odnosno „bit ćete kao Bog“, olako podliježemo. Za to se vode i ratovi, ljudi ubijaju pa i nejaku djecu samo zato da kojim slučajem ja ili moj netko ne bi bio eventualno ugrožen. Đavolske misli. Isus đavla tjera od sebe ovim riječima: „Pisano je: ‘Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’“
Đavolska mašta nema kraja i dobro poznaje ljudske želje, odnosno zna da čovjek traži uvijek više no što mu treba, više no što može pa i preko svih granica: „Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ‘Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju’. I: ‘Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen!’“ Čovjek oduvijek traži nemoguće, hoće da bude gospodar života i smrti, a on to nije. I mi danas živimo u velikim iskušenjima. Napasti nas okružuju sa svih strana i teško je othrvati se. Ali, nije vrijeme za malodušnost. Kao vjernici i pored svih naših slabosti i iskušenja pozvani smo poput Isusa svim napasnicima reći: „Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“
Ponovimo Isusove odgovore kada nas kušaju đavao ili naše ljudske zle sklonosti: „Ne živi čovjek samo o kruhu“; „Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!“; „Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!“ I zaključimo: Bože, očuvaj nas od svakoga zla!
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 4, 1-13
U ono vrijeme: Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.« Isus mu odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.«
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.