Moderni se čovjek hvali svojom aktivnošću i pokretljivošću, ali ipak želi ostati – i to ostati mlad, zdrav, lijep… Želi ostati na onome što je osvojio. Osim što želi ostati on uvijek nekoga ili nešto čeka. To nam je toliko u krvi da govorimo uvijek isto: čekam završiti školu, čekam da se zaposlim, čekam penziju i mirovinu kada ću nadoknaditi sve ono što sada ne mogu itd. I vjernici, posebno kršćani-katolici, uvijek nešto čekaju. Čekali smo i korizmu. Evo nas već desetak dana u korizmi. Ali, ostati u korizmi, e to ne. U vremenu smo na koje smo čekali i obećali češće ići u crkvu, intenzivnije moliti, barem dva puta u tjednu postiti, želja nam je smršaviti i time popraviti svoje zdravlje. Ali, tko to može izdržati ili na tome ostati. Osim ovih navedenih planova i želja ima i drugih. Je li moguće nešto ostvariti čekajući ili ostajući? Treba li na ovo sve navedeno čekati, odnosno željeti da ostane? Je li provedivo naše čekanje ili ostajanje? Teško.
Današnje evanđelje ne govori o čekanju, ali govori o Petrovom ostajanju. Isus nikada i ništa ne čeka, ali i ne ostaje. On je aktivan i u pokretu. I kada moli i tada je u pokretu. On ide na samotna mjesta i moli. Njegov je život djelovanje. On je na putu za Jeruzalem u kojem će završiti svoj ovozemaljski život. Vrhunac njegova djelovanja bit će smrt i uskrsnuće te uzašašće k Ocu nebeskom kojeg je navješćivao čitavim svojim bićem. Isusov životni put sličan je našem životnom putu. Rodio se u siromaštvu kao i mnogi drugi ljudi. Mukotrpno zarađivao svoj kruh. U naponu snage nije govorio da će čekati mirnije dane u kojima će se posvetiti molitvi. Njegov čitav život i rad bili su molitva. I njegov život je bio ispunjen radom i mukom, radošću i žalošću. Njegovi su ga sugrađani odbacili. Plakao je za prijateljem Lazarom. Međutim, imao je i predivnih trenutaka i slave. Slavili su ga oni koje je ozdravljao, koje je na čudesan način nahranio. Častili su ga kao kralja, ali i prezirali i to oni iz vlasti i vjerski vođe. Na putu za Jeruzalem doživljava pred svojim izabranim učenicima najsvjetlije trenutke ovozemaljskoga života. Bit će preobražen i od Oca nebeskoga priznat i potvrđen kao Božji Sin: „Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!“ Ovdje na brdu Tabor otkriva se Isusova božanska strana kojoj svjedoče tri Isusova prijatelja: Petar, Ivan i Jakov. Isus ovdje dobiva drugo lice, lice u sasvim drugom svjetlu. To je toliko bilo očaravajuće da je Petar tu htio zauvijek ostati. Petru se ne ide dalje. Isuse, lijepo je za tebe ali i za nas. Ali, baš onda kada je Petar ushićeno govorio o ostanku u ovoj ljepoti Isus je sam. Ne vidi se više ni Mojsije ni Ilija. Nema ni čekanja, a nema ni ostajanja, mora se ići dalje pa taman u šutnji. Život nije na čekanju kao što su ponekad naši telefonski pozivi. Brdo Tabor s ovim događajem Isusova preobraženja dočarava i naš ljudski i vjernički život. Naravno da svi mi imamo u našem životu predivnih i jarkim svjetlom obasjanih lica i haljina. Ali tu se ne može ostati. Čeka nas život, čeka nas put koji vodi prema našoj ljudskoj Golgoti, prema našim križevima i smrti, kao i prema uskrsnuću. Zato mirno možemo reći da je čitav naš život jedna korizma, korizmeno vrijeme u kojem se događa naš život sa svim svojim licima i naličjima.
Korizma nam pruža priliku da se ozbiljnije posvetimo našem životu, da intenzivnije promišljamo Isusov život, posebno njegov Križni put s tim da ne ostajemo na grobu. Križni put s 15 postaja za mene je i u korizmi jedno preobraženje. Križna postaja Kristova uskrsnuća posvećuje sve naše životne muke i padove. Na koncu, Kristovo uskrsnuće daje našem ovozemaljskom životu pravi smisao, jer da Isus nije uskrsnuo sve bi bilo uzalud. Isus nije dao da se grade sjenice za njega na brdu preobraženja. Evanđelje za Petrovu želju za gradnjom sjenica kaže: „Nije znao što govori.“ Znamo li mi što govorimo ili za što molimo? Pred nama je još jedan put koji nije lagan. Bit će do naše Golgote još puno padova i dizanja. Ne očekujmo da se samo nama pomogne nositi križ. Budimo i mi „Šimuni Cirenci“ i pomozimo kojima je teže nego nama. Ne dopustimo da nas zaslijepe povremena i privremena blještavila nego više osluškujmo glas s neba i slušajmo Sina Božjega, Božjega Izabranika da bismo mogli čuti iste one riječi koje je Isus s križa uputio raskajanom razbojniku: „Još danas bit ćeš sa mnom u raju!“ A u tom se raju ostaje zauvijek.
fra Josip Klarić
Evanđelje: Lk 9, 28b-36
U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.
I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše ¬svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.
Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.