A gdje je Bog? (3. korizmena nedjelja – C)

Mnogo je pitanja na koja nemamo odgovora. Ponekada se s tim i zadovoljimo pa dalje i ne pitamo. Međutim, nije tako kod djece. Djeca uvijek pitaju, a oni najmlađi znaju postaviti teška pa i najteža pitanja. Mama, gdje je Bog? – često pitaju djeca. I nije to samo dječje pitanje. I odrasli, kako vjernici tako i nevjernici, znaju se upitati: a gdje je Bog? Nije to samo pitanje iz radoznalosti. To nas pitanje muči posebno onda kada vidimo da smo nemoćni, kada stojimo pred zlom, pred ratom, pred teškom nesrećom, pred prirodnom katastrofom, pred smrću drage osobe, a posebno pred smrću djece i nedužnih ljudi kao što se to sada događa u Ukrajini. Pred jednim takvim pitanjem stajao je i Mojsije. Vidio je patnju svojih sunarodnjaka u Egiptu i to ga je toliko zaboljelo da je vidjevši da jedan Egipćanin zlostavlja čovjeka iz njegova naroda ubija napadača. Taj ga je (zlo)čin nagnao u bijeg, na traženje sigurnijega mjesta. Skrasio se kod midijanskoga svećenika i čuvao njegova stada. Možemo samo pretpostaviti da Mojsije traži odgovor na patnju svoga naroda, a i ubojstvo onog Egipćanina nije mu donijelo spokojstvo. Možda je i njemu, u svemu ovome što mu se dogodilo, u glavi bilo pitanje: a gdje je Bog? Vidi li Bog patnju Izraelaca u Egiptu? Hoće li me kazniti za ovo ubojstvo, hoće li kazniti Egipćane za njihovo postupanje prema mojim sunarodnjacima? Život, patnja, bol, ratovi, ubojstva sve su to životna pitanja koja obično završavaju: A gdje je Bog? Bog je obično tamo gdje ga čovjek ne očekuje. Bog je tu. On je s nama. On je s nama na našem poslu, u obitelji, u čovjeku. On je s nama i kada smo u strahu za vlastiti život. Mojsija vodi put sa stadima njegova tasta Jitra do gore Božje, do Horeba. Iz gorućeg grma koji ne izgara čuje Mojsije Gospodnji glas: „Mojsije! Mojsije!“ „Ne prilazi ovamo… Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo. Ja sam Bog tvoga oca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.“ „Vidio sam nevolju naroda svoga i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove.“ „Ja sam koji jesam!“ To su poruke Božje. Bog traži susret s čovjekom u svim našim ljudskim situacijama. Bog suosjeća s patnicima. A svakom onomu tko sluša, tko čuje glas Božji, Bog daje poslanje. Božja poslanja nisu laka. Nekada se treba vratiti tamo odakle je čovjek pobjegao. To se upravo događa Mojsiju koji je, rekli bismo, na svoju ruku branio svoj narod, sada mu Bog daje pretešku, u Mojsijevim očima nemoguću zadaću, zadaću da izvede Izraelce iz egipatskoga ropstva. U takvim situacijama Bog ne prepušta čovjeka njegovoj sudbini. Bog stoji iza svega ovoga. Bit će to Božje djelo, a čovjekom se služi da bi mu pokazao koliko on do čovjeka drži. Mojsije je u Božjim očima veći i sposobniji nego što Mojsije sam o sebi misli. Ponizne Bog uzvisuje, pjeva i Blažena Djevica Marija u svom veličanstvenome himnu „Veliča“, a to doživljava sada i Mojsije koji će s Božjom pomoći prevladati svaki strah i pred faraonom i pred narodom. U najtežim situacijama pa i strahu pred smrću, Mojsije je u molitvi, u kontaktu s Bogom. I samo tako može djelovati. Ne djeluje Mojsije svojim znanjem, svojim mišicama, i nije on bolji od drugih, ali ga je Bog izabrao i s njim se poslužio da u ime Božje izvede narod iz Egipta. Mojsije nije ostao kod svoga stava da ne može, da nije sposoban nego je pristao na nagovor Božji. Isusovim rječnikom rečeno, Mojsije se obratio, promijenio svoj stav, svoje mišljenje, promijenio svoj život i slijedio naputke Božje. A obraćenje je svima nama potrebno. Isus u današnjem evanđelju kaže da nitko nije toliko pravedan da mu ne bi trebalo obraćenje. Ni Galilejci koji su nastradali od Pilatove ruke kao ni oni koji su nastradali u rušenju kule u Siloamu nisu bili gori od drugih, „nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti“, veli Isus. Sa slikom o smokvi iz današnjega evanđelja vidi se da Isus Krist od svakoga od nas traži plodove. Nama je puno darovano i ne bismo smjeli „iscrpljivati zemlju“, a ne donositi ploda koji se od nas očekuje. Zaključimo ovo naše kratko razmišljanje opomenama sv. Pavla koje je uputio Korinćanima da se ne hvale kako su oni sigurni i jaki, da se njima ne može ništa zloga dogoditi, nego: „Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.“ Pogibeljno je uljuljkati se u svoju sigurnost, osloniti se samo na vlastite snage. Svima nam je potrebno obraćenje i Božja pomoć. I nitko nije tako svet i dobar među nama da ne bi morao reći: „Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam…Možda će ubuduće ipak uroditi…“

fra Josip Klarić

Evanđelje: Lk 13, 1-9

U taj čas dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.«
Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«

NOVO NA STRANICI

VIŠE:

Župne obavijesti (15. do ...

Nedjelja  15. sv...

Snaga ljubavi (5. uskrsna...

Riječi iz današnjega Drug...

Gospa van Grada: Slavlje ...

U subotu 7. svibnja 2022....

Župne obavijesti (8. -15....

Nedjelja 8. svib...